Nestaje li tradicionalna publika? Katerina Eva Matsa iz Pew Research Centra za N1 o informiranju mladih

Možete li nam za uvod reći čime se bavite i što istražujete?

"Ja sam Kat Matsa, direktorica istraživanja vijesti i informacija u Pew Research Centru. To je nestranačka, neaktivistička istraživačka organizacija u SAD-u. Sjedište nam je u Washingtonu. Već 20 godina istražujem kako Amerikanci konzumiraju vijesti, njihove stavove prema informativnom medijima i kakav je utjecaj tehnologije i politike na konzumaciju vijesti."

A to je nešto što danas zapravo svi promatramo.

"Sve je informacija."

Da... Želimo znati što se događa u SAD-u i kako je g. Trump uspio sve što je uspio. Ali ako sam dobro shvatio, vaš naglasak je na mlađoj publici?

"Da, doista se fokusiramo na mlađu publiku, mlade odrasle, od 18 do 29 godina, obično tako segmentiramo podatke, kako bismo vidjeli jesu li se promijenili, koji su novi trendovi, nove navike i načini na koje konzumiraju vijesti, ali i stavovi. Primjerice, veoma se fokusiramo na povjerenje, o čemu smo upravo razgovarali."

I što uočavate? Kako mladi danas konzumiraju vijesti? Imaju li uopće interesa za vijesti? Je li im to samo smetnja ili nešto sasvim drugo?

"Obično počinjem tako da kažem da ne govorimo o tome da su mladi odrasli potpuno isključeni ili da su apatični. Mnogi ljudi često kažu: "Mladi nisu angažirani. Nije ih briga." To nije ono što uočavamo. Svakako uočavamo pad u pogledu konzumacije vijesti općenito, ali više u smislu namjernog traženja, tipa: "U redu, sjest ću pred TV i uključiti vijesti."

Dakle, sve ovisi o tome što društvene mreže serviraju njima?

"Da. Mladi su na društvenim mrežama jer ondje zadovoljavaju mnoge druge potrebe: zabavu, humor... Sjajno im je biti na društvenim mrežama. I tamo usput nailaze na vijesti. Ali danas svjedočimo i ulozi kreatora. Mnogo je pojedinaca koji objašnjavaju vijesti ili čak izvještavaju iz prve ruke, a ljudi to prate jer im pomaže razumjeti svijet i što se događa, društvena pitanja, aktualne događaje, na način koji im ima smisla. "

Ali pitaju li se: "Znaju li ti ljudi koje slušamo o čemu govore?" Ili misle: "Osjećam da je ovaj tip autentičan i vjerovat ću njemu ili njoj"?

"Jedna od stvari koje uočavamo jest da mladi vjeruju informacijama i vijestima s društvenih mreža u istoj mjeri kao i nacionalnim medijskim kućama u SAD-u. To je od goleme važnosti. Oni od 18 do 29 godina daju povjerenje u sličnoj mjeri tim dvama područjima, odnosno okruženjima. To je prvo. Dakle, postoji određena razina povjerenja. Razdvajaju li to? Da. Svjesni su da kruži mnogo dezinformacija, odnosno netočnih informacija. Međutim, budući da im je to korisno, praktično, blisko i autentično, odlučuju se za pojedince kao izvor vijesti."

A sada pitanje koje smo čuli na jednom panelu... Svi se pitaju: "Kada mlađa publika odraste, hoće li postati tradicionalnija i hoće li se više okrenuti tradicionalnim medijima?" Kakva je situacija?

"To je jedno od najtežih pitanja. Jer da biste na njega odgovorili, trebate tzv. longitudinalne podatke, podatke koji prate ljude kroz desetljeća, kako biste vidjeli je li došlo do promjene. Primjerice, 90-ih je trajala ista rasprava. Podaci su pokazivali da mladi ne prate lokalne vijesti. No uočili smo da čim postanu stariji, dobiju dijete, podignu kredit, kupe stan, počne ih zanimati lokalna zajednica, porezi koje plaćaju, tko ih pokriva i slično. Dakle, sada vidimo da svakako postoji pad, ali ne znamo kamo to vodi. No mislim da je ovdje važna i definicija vijesti. Katkad na vijesti gledamo na tradicionalan način, dok za mlađe odrasle to nije nužno večernji dnevnik, ozbiljne vijesti o ratu i ekonomiji. Njima se to miješa sa zabavom, memovima, "reelovima" i sličnim sadržajem. I dalje su izloženi vijestima, ali nužno to ne registriraju kao "ozbiljne vijesti", na način kako bi to možda činili stariji naraštaji."

Biste li rekli da osjećaju neku vrstu odgovornosti da budu informirani kako bi donosili odluke, posebno kada glasaju na izborima?

"Da, to smo upravo otkrili u našoj anketi iz veljače. Amerikanci općenito imaju snažan osjećaj odgovornosti da budu informirani kada je riječ o glasanju na izborima. Međutim, ne znači nužno da će biti informirani ako budu pratili vijesti. Dolazi do razdvajanja: mladi osjećaju građansku dužnost da se moraju informirati, ali ne vide nužno vijesti kao sredstvo koje će ih doista informirati. Tu vidimo određeni paradoks. Postoji osjećaj građanske odgovornosti, ali novinarstvo ili medijske organizacije ne zadovoljavaju tu potrebu."

Dakle, oni konzumiraju sadržaj koji doživljavaju kao vijesti, ali drugo je pitanje je li taj sadržaj provjeren i profesionalno proizveden?

"Tako je."

Postoji li nada za tradicionalne medije? Znam da je to pitanje za milijun dolara, ali moram ga postaviti.

"Kad bih imala odgovor, vjerojatno bih puno zaradila."

I danas ne biste bili ovdje!

"Da, bila bih negdje na odmoru. Najvažnije što uočavamo jest sljedeće... Pokušavam to ovako objasniti: odmaknimo se unatrag i pogledajmo povijest. Medijske organizacije su otporne, to su institucije. Istina, postoji kriza institucija i pad povjerenja nije ograničen samo na medije. Svjedočimo krizi u pravosuđu, Kongresu, politici općenito i drugim institucijama. Ali medijske organizacije s institucionalnim kapacitetom kroz povijest su se pokazale otpornima. Preživjele su i pronašle načine prilagodbe. U SAD-u vidimo mnogo primjera diversifikacije, promjena i prilagodbe novim uvjetima. Ne znam je li "nada" prava riječ. Nisam tu da procjenjujem ima li nade."

Neki bi rekli da nada nije strategija.

"Istina. Ali ako gledamo podatke, svakako postoji mnogo pouka i smjernica o tome gdje se publika nalazi i kako do nje doći."